Sudionici okruglog stola bili su: Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Višnja Stanišić, predsjednica Radničkog sindikata HZMO, Željko Stipić, predsjednik Sindikata zaposlenika u školstvu – Preporod, Anđelko Kasunić, predsjednik podružnice Nezavisnog cestarskog sindikata, Nikola Kajkić, predsjednik Nacionalnog sindikata policije, te glavni inicijator okupljanja predsjednik Carinskog sindikata Hrvatske Rino Štorić. Okruglim stolom moderirala je Mara Dražina.
Zajedno smo jači
Glavni cilj okupljanja bila je prilika da čelnici sindikata na temelju svoga sindikalnog djelovanja i iskustva iznesu svoje stavove i razmišljanja o postojećem stanju na sindikalnoj sceni vezano za međusindikalnu suradnju. Svi se načelno slažemo da je ta suradnja danas u RH nedostatna i da među sindikatima ne postoji čvrsta povezanost i međusobna solidarnost. Kako je ta solidarnost temelj za razvijanje kvalitetnog i učinkovitog socijalnog dijaloga bez obzira radi li se o bipartitnom ili tripartitnom socijalnom dijalogu, sudionici okruglog stola pozvani su da se obrate sa svojim stavovima i razmišljanjima o ovoj temi, te da se u svom izlaganju fokusiraju na pitanje trenutne međusindikalne suradnje, zajedničkim akcijama, i mogućim rješenjima problema koji stoje na putu bolje i kvalitetnije suradnje.
Krešimir Sever osvrnuo se na djelovanja sindikata i promjene koje su se odvijale od osnutka RH, te na sve veći, pogubni utjecaj neoliberalnog koncepta gospodarstva na sindikate i njihove članove danas. Istaknuo je važnost i nužnost edukacije, ne samo čelništva, već i članova sindikata jer su upravo članovi ti koji su snaga i moć svih potencijalnih akcija, te važnu ulogu vodstva sindikata u motivaciji članova koja se postiže većom komunikacijom. Višnja Stanišić izravno je istaknula problem reprezentativnosti sindikata i evidentnu manjkavost i nedostatke zakona koji onemogućava većini sindikata da sudjeluju u pregovorima za svoja vlastita prava i uvjete u kolektivnom ugovoru, već to u njihovo ime čine veći sindikati koji ne uzimaju u obzir mišljenja sindikata i ljudi u čije ime pregovaraju i nisu dovoljno upućeni u specifičnosti i različitosti svih službi. Veliki problem vidi i u vrlo lošoj suradnji između sindikata koji se percipiraju međusobno kao konkurencija umjesto zajedničkog djelovanja i podrške koja bi trebala biti jedna od glavnih odlika sindkalnog duha. Željko Stipić primjetio je da nije sazrela svijest o svakodnevnoj suradnji između sindikata ako nema konkretnog problema i da suradnja, na žalost, nije dostatna počevši od odnosa središnjice prema svojim sindikatima. U pripremi je podnošenje ustavne tužbe vezane uz Zakon o reprezentativnosti od strane skupine sindikata iz različitih središnjica, te pokretanje fonda solidarnosti iz kojega bi se pomagalo radnicima koji nisu članovi sindikata, a našli su se u problemu zbog prokazivanja poslodavaca ili ukazivanja na nepravilnosti. Važnost međusindikalne suradnje istaknuo je i Anđelko Kasunić napominjući da bi suradnja trebala postojati i kao aktivna podrška i spremnost na pomoć čak i onda kada naš sindikat nema konkretnih interesa, te pohvalio neiscrpnu i zaraznu energiju kolege i prijatelja Mijata Stanića s kojim aktivno radi na poboljšanju uvjeta, kako u djelovanju unutar vlastitog sindikata tako i s ostalim sindikatima. Izrazito protivljenje i apsurd Zakona o reprezentativnosti kao i svoju borbu protiv istog istaknuo je i Nikola Kajkić koji svoje nade polaže u mladost, obrazovanje i stručnost svojih članova, te se ujedno stavlja na raspolaganje za svaku pomoć ili podršku drugim sindikatima u zajedničkoj namjeri da ih se ne ignorira od strane sindikata koji sudjeluju u pregovorima oko kolektivnog ugovora kojima su jednako tako voljni pomoći prijedlozima i pronalasku što boljih rješenja. Dobru suradnju između sindikata spomenuo je Rino Štorić, prvenstveno sa sindikatom Porezne uprave, te kao jedan od primjera sindikalne solidarnosti naveo i zahvalio se sindikatu Preporod i Željku Stipiću koji su nesebično ustupili svoje prostorije za održavanje ovog okruglog stola. Spomenuo je i otežan rad unutar Carinskog sindikata Hrvatske i mogućnost čelništva da pomognu svojim članovima jer za mnogo problema i nemaju pravovremena saznanja zbog straha samih radnika da će uslijed prijavljivanja nepravilnosti biti ˝sankcionirani˝ na različite načine npr. premještajima na druga radna mjesta. Štorić navodi kako je vidljivo iz kolektivnog ugovora da su sindikati koji su sudjelovali u pregovorima i potpisali ga vodili računa isključivo o službama i vlastitim interesima članova koje zastupaju, ne vodeći brigu o onima koji svog predstavnika u pregovorima nemaju, a na koje se kolektivni ugovor odnosi. Objasnio je i samu apsurdnost Zakona o reprezentativnosti na primjeru Ministarstva financija po kojem je Carinski sindikat Hrvatske prilikom utvđivanja reprezentativnosti prije tri godine morao imati više članova nego što cjelokupno ministarstvo ima zaposlenih da bi mogao sudjelovati u pregovorima za kolektivni ugovor.
Kao što se vidjelo iz samih izlaganja sudionika okruglog stola najveći problem čini upravo sporni Zakon o reprezentativnosti, a isto nezadovoljstvo se čulo iz stavova i pitanja pristiglih iz publike. Mogao se čuti podatak koji ide u prilog osporavanju tog istog zakona od strane Sindikata pravosudne policije Hrvatske u kojem je od 1600 pravosudnih policajaca, u sindikatu njih 1300, a isti nemaju pravo sudjelovanja u stvaranju kolektivnog ugovora. Predsjednik NHS-a, Krešimir Sever, direktno je upitan što on i središnjica mogu učiniti za sindikate koji nisu reprezentativni da to postanu ili da se njihovo mišljenje barem sasluša i uzme u obzir od strane reprezentativnih sindikata, no konkretan odgovor je izostao.
Naši sudionici su dali viđenje postojeće međusindikalne suradnje iz kojega se može vidjeti da se međusindikalna suradnja odvija, ali da po svom intenzitetu i potrebama za kvalitetan socijalni dijalog nije dovoljna. To sigurno pridonosi percepciji u javnosti da su sindikati razjedinjeni, da ne obavljaju svoju osnovnu funkciju, a to je zaštita prava radnika i uvjeta rada i da teško mogu zajednički pokrenuti neku ozbiljnu i veliku sindikalnu akciju. Slika njihove međusobne razjedinjenosti slabi sindikalnu snagu i tako gotovo svi sindikati gube poziciju snažnog i čvrstog socijalnog dionika. Svemu tome, iz priloženog, najviše pridonosi diskriminatoran Zakon o reprezentativnosti koji produbljuje jaz između onih sindikata koji su direktno uključeni u pregovore za kolektivni ugovor i onih sindikata čiji se glas ne čuje i ne uzima u obzir. Nakon održanog okruglog stola svi se možemo složiti da je suradnja između sindikata jedan od najvažnijih elemenata za daljnji razvoj, jačanje socijalnog dijaloga i za ostvarivanje prava radnika. „Zajedno smo jači“ neka postane moto za buduću razmjenu informacija, savjetovanja, međusobna konzultiranja i zajedničko nastupanje u rješavanjima svih postojećih i nadolazećih problema jer problema evidentno ima mnogo, a oni se mogu riješiti samo ako svi zajedničkim snagama djelujemo što članovi svih sindikata zaslužuju.
