Vukovar – kolona sjećanja

Uto, 18/11/2008 - 19:52 - Administrator

...Kolegice i kolege dočekali su nas otvorenog srca i široke slavonske duše. Grad i danas priča tužnu priču života, smrti izdaje i stradanja. Vukovar je grad koji je od svijeta zbog pasivnosti učinio učesnika u zločinu. Sjetimo se samo „liječnika bez granica“ koji su mogli izvući ranjenike iz vukovarske bolnice, ali su neshvatljivo zakazali . Međunarodni predstavnici relativizirali su zločine u Vukovaru.

Zločin na Ovčari stravičan je zbog načina egzekucije: umlaćivanjem i batinanjem koje je trajalo 24 sata. Takvu bešćutnost i bestijalnost uzrokovala je genocidan projekt Vlade Republike Srbije ,koja je odgovorna kao država za zločine vojnih i paravojnih formacija. Vukovar je duboko podijeljen grad nepovjerenjem između ljudi koji u njemu žive. Kako oprostiti izdaju, zločin i potkazivanje ? Kako oprostiti žrtve Ovčare, kao i drugih stratišta? Hrvatski narod oslobođen je mržnje, ali nikad ne može zločin prepustiti zaboravu. Na kućama ožiljci još uvijek pričaju ratnu priču, u gradu koji se obnavlja puževim korakom. Putem dugim 5,5 kilometara od bolnice do Memorijalnog groblja žrtava domovinskog rata gore stotine svijeća kao podsjetnik na svakog stradalnika Vukovara. Kolona je krenula predvođena povijesnim postrojbama hrvatske iza kojih je slijedio politički vrh RH, a zatim svi naoko obični nepoznati branitelji koji su braneći Vukovar kao i druge krajeve domovine obranili hrvatsku.

Na groblju bijeli križevi s hrvatskim zastavicama poredani u geometrijskom nizu ponad kojih se izdiže monumentalni spomenik zelenkasta kocka s križem koji se iscrtava na svim površinama i vječnom vatrom u sredini. Oko spomenika na sve strane grobovi Vukovara govore kolika je cijena slobode.

O Vukovaru je ovih godina bilo puno priča, taktike borbe i ratovanja branitelja proučavaju eminentne vojske svijeta, ali samo je Siniša Glavašević mogao napisati :“ …Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još malo mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac-netko je jednostavno sve ukrao, jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad-to ste vi. “ Doista grad su ljudi, u njima žive svi oni kojih danas nema među nama i živjeti će dok bude trajala uspomena – na grad i njegove stanovnike. 

• Array
•